Oproštaj od prof. Snježane Trojačanec

​

Zajednica Hrvata Libertas Štip , članovi hrvatske zajednice, kolege profesori i studenti, djelatnici hrvatskog veleposlanstva, prijatelji i poznanici, danas su se, u crkvi Presvetog srca Isusova u Skopju, oprostili od prof. Snježane Trojačanec.

​

Kao dugogodišnji član Zajednice Hrvata u Makedoniji te kao njen predsjednik u dva mandata, Snježana Trojačanec neumorno je radila na poboljšanju statusa hrvatske zajednice u makedonskom društvu, a svojom je neiscrpnom energijom poticala na izradu brojnih događanja, projekata i druženja. Čuvajući hrvatsku tradiciju, baštinu i kulturu, ostavila je trag u makedonskom društvu, a kao član Vladinog savjeta za Hrvate izvan Hrvatske pridonosila je boljem i snažnijem razumijevanju domovinske i iseljene Hrvatske.

Profesorica Trojačanec svojim je studentima na Poljoprivrenom fakultetu usadila ljubav prema prirodi, ali i ljubav prema bližnjima. Sjećanje na nju nosit ćemo svi mi koji smo je poznavali i s njom surađivali.

Poslijednje riječi uputila je i predsjednica ZH Libertas Štip:

“Otišla je moja prijateljica, moj borac i entuzijast, moja mentorica kako si to ti znala reći. Ponosna sam na tebe što si mi davala smjernice kako se treba raditi u Zajednici Hrvata, kako treba biti u životu i kako treba stati ponosno ispred svih problema a najteže staviti pod jastuk.

Tvoja duša je sada mirna no ja te molim: ti sada za mene ne brini, snaći ću se, no onaj komad duše koji si mi otkinula stavi sada ti negde ispod jastuka da osjetiš da sam stobom. Kad jednom dođem k tebi molim te budi onako srdačna i fina, primi me kako si i znala, sa zagrljajem i pusom!

Donijet ću sa sobom sve osim onog što sam ja stavila pod jastuk, ne želim da budeš tužna zbog mojih problema. Znam da ćeš mi reći: volim te jer ti to stvarno i jesi , koliko to nekome je sve bilo tako nestvarno. Ti si imala dušu, ambicije za boljitak svih koji su bili u tvom okruženju, a ja, ja ostajem ponosna što sam te poznavala i ponosna na naše prijateljstvo.

Nemoj da budeš tužna uskoro zakazujem sastanak za naš susret. Molim te pozdravi moje i sve koji su znali da smo ja i ti dobre prijateljice i poruči im da niti jedan jastuk nije dovoljno mekan kad izgubiš onoga koga voliš.

Morala sam ti ovo napisat jer smo ostale nedorečene. To ja pišem samo tebi jer sam tebe voljela a ti si mi otišla bez pozdrava. Odem li nekad u Lijepu našu, odem li ikad više tamo, tražiću tišinu i ruže za tvoje ime jer voljeni to zaslužuju. Ja se od tebe ne rastajem jer voljeni uvijek ostaju sa nama. Postavit ću ti i pjesmu koju si voljela i o kojoj si rekla: koliko istine ima u njoj, a mi smo je samo slušali i zajedno pjevali a nismo znali što si nam htjela reći“.

                                                                                             Dolores Kašuba-Petrov

​

​

​

​